IN MEMORIAM Nada Mojzeš (1928. - 2019.)
Nada Mojzeš rođena kao Nada Rakidžija 1928. godine u radničkoj obitelji, već vrlo rano, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, uključila se u tada napredne tokove društvenog života. Kao mlada aktivistkinja Saveza komunističke omladine Jugoslavije bila je odmah od 1945. godine jedan od osnivača i članicom OKUD-a „Joža Vlahović“ i jedna od glavnih poveznica toga društva s komitetom omladine. Od samog početka odlučni i istaknuti borac za pravdu te za prava mladih ljudi da se izraze. Bila je na takozvanoj, liniji, no nikada nije bila ortodoksna što je svojim moralnim postupcima dokazivala mnogo puta. Sudjelovala je i na dva kultna gostovanja KUD-a Jože Vlahovića. Prvo je bilo gostovanje u Istri u takozvanu zonu B, gdje su bili oduševljeno prihvaćeni od strane puka, a drugo je bila kultna turneja 1947. u Pragu gdje je postignut ogroman uspjeh osvojenim drugim mjestom odmah iza profesionalnog sovjetskog folklornog ansambla Igora Mojsjejeva.
Ubrzo nakon toga, 1949. godine, postaje profesionalni plesač pjevač u prvoj generaciji Ansambla „Lado“, tada Državnog zbora narodnih plesova i pjesama i postaje prešutnim i neisticanim autoritetom u Ladu. Već tada se vidjelo kako ima takve kvalitete za predstavljanje rada ansambla pred vodstvom. Bila je predstavnica ansambla pred upravom, angažirana i u sindikatu, a umjetnički ravnatelj prof. Zvonimir Ljevaković iznimno je uvažavao njezino mišljenje.
Prema riječima Mire Poljanca, plesača pjevača iz prve generacije Lada, ključni događaj u kojem je pokazala svoju moralnu snagu i veličinu bio je kada je grupa od osmero istaknutih umjetnika emigrirala na turneji u Trstu. Tadašnji direktor Ansambla Branko Mikašinović dao je otkaz još dvanaestorici umjetnika Ansambla za koje je sumnjao da su bili prijatelji i pomagali emigrantima. Nada i još troje uglednih Ladovih zaposlenika, iz protesta zbog njegove odluke, dala je i sama otkaz u znak podrške onima koji su dobili otkaz. U svojim memoarima nekadašnji umjetnički voditelj Hanibal Dundović ističe da je razlog otkazima bio direktorov šamar mladoj umjetnici s kojom se dio Lada solidarizirao. Kako god, Nada Mojzeš tim je činom potvrdila sve ono što se i inače o njoj znalo i mislilo. Nakon toga se zaposlila u knjižnici Vladimir Nazor na Črnomercu, a potom u Narodnom sveučilištu „August Cesarec“. Na oba radna mjesta kao upraviteljica. Kasnije je rukovodila Centrom za informacije i dokumentaciju u Radničkom sveučilištu „Moša Pijade“, radila kao savjetnik u Uredu za informacije i dokumentaciju Sabora Republike Hrvatske. S mjesta savjetnika u Odboru za kadrove i obrazovanje u Privrednoj komori došla je 1972. godine i na mjesto ravnateljice Ansambla Lado.
Uz neprekidan profesionalni i društveni angažman veliki dio sebe ugradila je u svoju obitelj - svog supruga Ota te u dvojicu svojih sinova. Veliki dio svoje karijere pretpostavila je karijeri supruga koji je kao ugledni ekonomist bio 1974. godine postavljen za atašea jugoslavenske Privredne komore u Kanadi. To je ujedno bio i glavni razlog njenog kratkotrajnog mandata od samo dvije godine na radnom mjestu ravnateljice Lada. Nakon povratka iz Kanade radila je u Komisiji za kulturne veze s inozemstvom Republičkog sekretarijata za kulturu.
Svi koje pamte Nadu Mojzeš sjećaju je se po njezinom visokom stupnju moralnosti. I njen je suprug često je u šali govorio: „Moja žena jest stroga ali je zato pravedna!“ No, mi koji smo je znali kao djeca, a nama je bila samo teta Nada, znali smo da se iza naizgled stroge i odlučne vanjštine krije iznimno topla i senzibilna osoba. Nadasve požrtvovna, svuda je oko sebe širila brigu i pažnju. Nije ona slučajno bila na rukovodećim mjestima. Ona je za to bila predodređena i sudbina ju je tamo stavljala upravo zato da bi majčinski brinula o svojim zaposlenicima baš kao i o svojoj obitelji. Dobro pamtim kako je moja majka kojoj je Nada Mojzeš bila upraviteljicom u radničkom sveučilištu „Moša Pijade“ imala visoko mišljenje o njezinim rukovodećim i ljudskim kvalitetama. Dobro pamtim i večeru u našoj kući, neposredno pred njenu odluku da se kandidira za mjesto ravnateljice Lada. Dok se ona još uvijek pomalo nećkala, brojni Ladovci i Vlahovićanci na toj večeri, nagovarali su je, složni u tome da je ona svakako najbolji izbor za tu dužnost. I ja, tada osmogodišnjak, bio sam ponosan na NAŠU tetu Nadu.
.
.
Tekst: Bojan Pogrmilović na osnovu službene dokumentacije u Ladu, sjećanja Mire Poljanca, sjećanja Hanibala Dundovića u knjizi „Dečki, fajerunt“ te na osnovu vlastitih sjećanja iz djetinjstva
